PRVO
POMINJANJE STRAGARA
Stragari
se zvanično prvi put pominju 1476. godine u
turskim popisima kao selo Strgar.Tada se na području Stragara
nalazilo 39 kuća, a radi poređenja u Kragujevcu, koji se tada
zvao Kraguj, bilo je 32 kuće.Iste godine, takođe u turskim popisima,
pominje se i selo Zlošnica – današjni zaseok Stragara, kao i
Bušinci – današnji Ljubičevac koji je takav naziv dobio zbog
velike količine rude koja je ovde vađena.
SABOR
1425. GODINE

Srpski
vladar Despot Stefan Lazarević (1389-1427), sin kneza
Lazara i knjeginje Milice,pošto nije imao potomaka, odlučio
je da sazove skup srpske vlastele i najviših crkvenih velikodostojnika
i da na njemu proglasi Đurđa Brankovića (svog sestrića) za svoga
naslednika. Negde oko 1425. godine (možda i ranije) ovaj sabor
je sakupljen u Srebrnici kod Stragara i tu je Đurađ Branković
zvanično proglašen i prihvaćen za naslednika despota Stefana
Lazarevića.
Posle pobede nad Turcima, od 1717. do 1739. godine, centralnom
Srbijom, odnosno, Stragarima i bližom okolinom, vladali su Austrijanci.Tada
je broj kuća na ovom području bio nešto veći – oko 50.Austrijanci
su za vreme dvadesetogodišnje vladavine Stragar nazvali Stragari.Saobraćajna
povezanost Stragara u tom periodu, sa većim gradovima, bila
je dosta dobra, uprkos svim tadašnjim uslovima za izgradnju
saobraćajnica.
Stragari su u periodu austrijske vladavine bili značajni trgovački
centar, dok se u Petkovici nalazila varošica.Stanovništvo se
uglavnom bavilo stočarstvom i zemljoradnjom, a svoje proizvode
iznosilo na tržište, pijačnim danom – ponedeljkom, u nekadašnju
varošicu Petkovicu.
KULINA
- OSTACI SREDNJOVEKOVNOG GRADA
Na
desnoj obali Srebrnice, oko 4 kilometra od Stragara na jednom
uzvišenju nalaze se ostaci srednjovekovnog grada Srebrnice u
narodu poznatih pod imenom "Kulina".
Grad
verovatno potiče iz XIV veka. U pisanim istorijskim
izvorima Srebrnica se prvi put pominje 1395. godine. Puni
procvat, grad doživljava u prvim decenijama XV veka. Konstantin
Jiriček u svojoj "Istoriji Srba" navodi da je despot
Stefan u vreme letnjih žega rado boravio "in Srebrnica
de Rudnic", dok na drugom mestu, isti autor, navodi
"često je despot dolazio u novostečenu prestonicu
Srebrnicu, onda je 25. jula 1426. godine ratifikovan mir s
Mlecima". Ova zadnja rečenica najviše govori o značaju
Srebrnice u despotovo doba. Najviši domet grada je svakako
bio Sabor iz 1425. godine, na kome je Despot
Stefan proglasio Đurđa Brankovića za svoga
naslednika.
Danas
je od ovog srednjovekovnog grada ostalo vrlo malo. Samo se
po konfiguraciji terena ocrtavaju njegove dimenzije i konture.
Najbolje je očuvana severna kula, čiji su
zidovi, mestimično, očuvani i preko 10 metara visine. Kula
je kvadratne osnove i sagrađena od lomljenog kamena u veoma
solidnoj srednjovekovnoj tehnici sa svim karakteristikama
tadašnjeg načina gradnje. Na severnoj strani kule očuvan je
prozorski otvor iznad koga je plitka niša sa polukružnim završetkom.
Prozorski otvor i niša su izvedeni tesanicima sige.
STVARANJE
MODERNE SRBIJE
Tanasko Rajić
Stragari
su poznati kao mesto koje je početkom XIX veka ustancima
u Srbiji podarilo svoje ljude koji su se isticali junaštvom,
hrabrošću i poštovanjem.
Iz Stragara su rodom : Janićije Đurić (1779-1850) jedan od pismenijih
ljudi tog vremena, Karađorđev sekretar, diplomata, prredsednik
Apelacionog suda i član zemaljskog saveta, Tanasko Rajić (1754-1815)
Karađorđev barjaktar, junak sa Ljubića kao i Marko Todorović,
četovođa koji je predvodio desetine junaka iz Stragara i okoline
u Prvom i Drugom srpskom ustanku.
Manastir Voljavča
Prvo
sedište prve srpske Vlade u modernoj istoriji bilo
je u manastiru Voljavča, udaljenom pet kilometara od centra
Stragara. U konaku manastira, tokom 1805. godine, zasedao je
Praviteljstvujušći sovjet na čelu sa protom Matijom Nenadovićem.
Do 1807. godine predsednik Saveta bio je prota Matija Nenadović
a od tada pa do 1811. na čelo vlade Karađorđe je imenovao Mladena
Milovanovića. Manastirski kompleks je skriven u gustoj šumi
uz Voljavački potok, smešten na severoistočnim padinama Rudnika.U
manastirskoj crkvi sahranjena je glava Tanaska Rajića, Karađorđevog
barjaktara, čiji spomenik danas krasi centar Stragara.Voljavča
je pod zaštitom države kao kulturno-istorijski spomenik.
Značajan
momenat razvoja mesta bilo je osnivanje barutane 1806.
godine, jer je ona u Prvom srpskom ustanku imala važnu
ulogu snabdevanja ratnim materijalom.
Padom Karađorđeve Srbije 1813. godine i Stragari su teško postradali;
tada je uništena i barutana.Za vlade kneza Miloša naselje se
razvija, te je 1822. godine imalo 56 kuća.Barutana je 1837.
obnovljena i proširena.Nova barutana sa brojnim građevinama
(25 novoizgrađenih objekata) "izgledala je kao mali industrijski
grad".
Stragari su dobili osnovnu školu 1875. godine, a krajem XIX
veka (1900. godine) u njemu je popisano 1208 stanovnika.
Varoški
deo naselja se još više razvio posle prvog svetskog
rata, kada je, uvođenjem boljih saobraćajnih sredstava, život
počeo jače da struji na važnijim putevima.
Stragari su proglašeni varošicom 27.septembra 1922.god.Tada
je u Stragarima bilo 50-ak zanatskih radnji, ambulanta, lekar
i 10-ak kafana. Iste godine varošica je dobila poštu i ambulantu,
a otvoren je i rudnik azbesta. U periodu posle drugog svetskog
rata izgradeni su dom kulture sa bioskopom, zemljoradnička zadruga,
pogon konfekcije, veterinarska stanica i dr.
Od značaja bilo je i otvaranje Stragarske banje (1928.god.),
jer su posetioci u varošici snabdevali prehranbenim i drugim
artiklima a neki su i konačili.
Za vreme fašističke okupacije, naselje je teško postradalo 1943.
godine kada je spaljeno 169 kuća.
STANOVNIŠTVO
Većina
stanovništva Stragara doseljena je dinarskom, vardarsko-moravskom
i kosovsko-metohijskom migracionom strujom.Najveći broj doseljenika
je iz dinarskih krajeva.
Prema vremenu doseljavanja, razlikuju se uglavnom tri starosna
sloja stanovništva: najstariji, naseljen do 1750. godine, stariji,
naseljen u drugoj polovini XVIII veka i noviji tokom XIX veka.
Stanovništvo Stragara je najvećim delom srpske nacionalnosti
a ima i manji broj drugih nacionalnosti (Mađara, Makedonaca,
Hrvata).